Svi ugovori da bi se smatrali zakonitim i proizvodili pravna dejstva moraju da ispune određene uslove:
- izjava volje mora biti data od strane lica koje ima potrebnu poslovnu sposobnost, ozbiljna – učinjena u cilju da proizvede pravno dejstvo, a ne u nekom drugom cilju, slobodna (da ne postoji neka od mana volje) – zabluda, prevara i/ili pretnja, u potrebnoj formi, da su željena pravna dejstva u skladu sa pravom i moralom
- da osnov ugovora postoji
- da uslov bude dopušten i moguć.
Sankcija za neispunjenje ovih uslova je nevažnost ugovora, koja može biti različita, zavisno od vrste nedostatka.
Za najteže nedostatke, sankcija je ništavost ugovora (apsolutna ništavost), dok za one koji imaju niži stepen povrede to je poništenje – rušljivost (relativna ništavost). Postoji i treća sankcija prema ugovorima, koju je prepoznala pravna nauka, a koje čine nepostojeći ugovori.
Zakon o obligacionim odnosima ne poznaje nepostojeće ugovore, već sadrži samo odredbe o ništavim ugovorima. Međusobno razlikovanje nepostojećih i ništavih ugovora nema praktične potrebe, s obzirom da su izjednačene njihove pravne posledice.
Ništavi ugovori
Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posledice ništavosti
U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište, ili boravište.
Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
Delimična ništavost
Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen. Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
Konverzija
Kad ništav ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora, onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kad su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora.
Naknadni nestanak uzroka ništavosti
Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.
Odgovornost lica krivog za ništavost ugovora
Ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran je svome saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.
Isticanje ništavosti
Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice. Pravo da zahteva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
Rušljivi ugovori
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Poništenje ugovora
Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.
Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.
Posledica poništenja
Ako je na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se izvršiti vraćanje, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu.
Naknada u novcu daje se prema cenama u vreme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke.
Vraćanje i naknada u slučaju poništenja ugovora ograničeno poslovno sposobnog lica
U slučaju poništenja ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti jednog ugovarača, saugovarač takvog lica može zahtevati vraćanje samo onog dela ispunjenja koji se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobnog lica, ili je upotrebljen u njegovu korist, kao i onog što je namerno uništeno ili otuđeno.
Odgovornost za poništenje ugovora
Ugovarač na čijoj je strani uzrok rušljivosti odgovoran je svom saugovaraču za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, ako ovaj nije znao ni morao znati za postojanje uzroka rušljivosti ugovora.
Odgovornost ograničeno poslovno sposobnog lica
Ograničeno poslovno sposobno lice odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora, ako je lukavstvom uverilo svog saugovarača da je poslovno sposobno.
Prestanak prava
Pravo zahtevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude. To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
Saznajte više:
Upravni ugovor »
Ugovor o kontroli i upravljanju »
Osiguranje od profesionalne odgovornosti u Srbiji »
