Ko može biti supotpisnik?

Supotpis prema Zakonu o privrednim društvima

Zakon o privrednim društvima („Sl. glasnik RS“, br. 36/2011, 99/2011, 83/2014 – dr. zakon, 5/2015, 44/2018, 95/2018, 91/2019 i 109/2021 – dalje: Zakon) u članu 33. određuje supotpis kao vrstu ograničenja ovlašćenja zastupanja zastupnika privrednog društva. Ovo ograničenje može biti predviđeno za zakonskog zastupnika, prokuristu ili nekoga od ostalih zastupnika.

Ako je ovlašćenje zastupanja ograničeno supotpisom, zastupnik na koga se ovo ograničenje odnosi ne može da preduzima pravne poslove ili pravne radnje bez supotpisa određenog lica.

Supotpisnik može biti određen funkcijom i u tom slučaju supotpisinik je svako lice koje je na toj funkciji. Takođe supotpisnik može biti određen navođenjem ličnih podataka (napr. ime i prezime) i na drugi način kojim je supotpisnik odrediv.

Ograničenje ovlašćenja zastupanja supotpisom može biti predviđeno osnivačkim aktom, ali se može predvideti i odlukom organa o imenovanju zastupnika.

Ako je ograničenje određeno aktom o imenovanju zastupnika organ koji je doneo odluku može u svako doba ukinuti ograničenje, što mora biti registrovano kod Agencije za privredne registre Republike Srbije, jer se pravna dejstva ograničenja vezuju za registraciju.

Kao supotpisnik može biti određeno fizičko lice, ali i pravno lice. U slučaju da je supotpisnik pravno lice, njegov zakonski zastupnik vrši ovlašćenje supotpisa, i to zakonski zastupnik koji je fizičko lice. Međutim, ako je i njegovo ovlašćenje zastupanja ograničeno supotpisom pravnog lica, to može voditi nizu supotpisa jer Zakon ne sadrži zabranu za ovakve nizove.

Ako je supotpisnik određen navođenjem funkcije, promena lica koje vrši funkciju za koju se vezuje supotpis ne utiče na ograničenje zastupanja supotpisom. Ali, ako je kao supotpisnik određeno lice koje je imenovano, prestankom tog lica (smrt fizičkog ili prestanak pravnog lica), primenom opštih opšta pravila pravnog sistema dolazi se do zaključka da prestaje i ograničenje ovlašćenja zastupanja supotpisom jer je to ograničenje bilo vezano za ličnost supotpisnika.

Pravo supotpisa ne predstavlja imovinsko pravo, odnosno pravo koje je podobno za nasleđivanje primenom opštih normi o nasleđivanju.

Prema članu 33. stav 3. Zakona ograničenje ovlašćenja zastupanja supotpisom može da se ističe prema trećim licima samo ako je registrovano. Registracija se vrši kod Agencije za privredne registre, a ograničenje je vidljivo u delu u kome je registrovan zastupnik čije je ovlašćenje zastupanja ograničeno supotpisom.

Ograničenje supotpisom bez registracije ne proizvodi pravno dejstvo prema trećim licima, ali može proizvesti pravno dejstvo u odnosima između zastupnika i društva.

Zastupnik je dužan da postupa u skladu sa ograničenjima, bez obzira na to da li je ograničenje registrovano ili nije i bez obzira na to da li je registracija uslov da ograničenje proizvodi pravno dejstvo prema trećim licima.

Ko može biti supotpisnik?

Zakon ne nudi eksplicitan odgovor na pitanje da li supotpisnik mora biti neko od zastupnika ili supotpisnik može biti i lice koje nema ovlašćenje zastupanja – nije registrovano kao zastupnik u registru APR-a.

Međutim postoje odredbe zakona koje isključuju mogućnost da određena lica budu registrovana kao supotpisnici. Isključeni su kao supotpisnici članovi nadzornog odbora, lica kojima je izrečena odgovarajuća zaštitna mera, prokuristi i druga lica kada je specijalnim zakonskim normama isključuju mogućnost zajedničkog vršenja ovlašćenja zastupanja.

U privrednom društvu sa dvodomnim upravljanjem članovi nadzornog odbora ne mogu biti zastupnici tog društva jer Zakon to zabranjuje odredbama članova 228 i 433 i iz tog razloga se oni isključuju kao supotpisnici.

Prokurista ne može da zastupa privredno društvo u određenim pravnim poslovima (odnosima) u kojima može zakonski zastupnik (pravni poslovi koji se odnose na nepokretnosti, izdavanje menice, zajam, kredit i drugo).

Zbog toga, ako supotpis znači ovlašćenje zastupanja, prokurista ne može da zastupa privredno društvo i zaključi ugovor u svim vrstama pravnih odnosa, supotpisujući ga sa zakonskim zastupnikom, jer on nema ovlašćenje da zastupa privredno društvo u određenim pravnim poslovima. Izuzetak je predviđen u slučaju akcionarskih društava I to odredbama 388 stav 5 i 422 stav 6 Zakona.

U slučaju akcionarskih društava sa jednodomnom organizacijom upravljanja prema odredbama člana 388 stav 5 Zakona statutom, odlukom skupštine ili odlukom odbora direktora mogu se pojedini ili svi izvršni direktori ograničiti u zastupanju društva i supotpisom prokuriste.

U slučaju akcionarskih društava sa dvodomnom organizacijom upravljanja prema odredbama člana 422 stav 6 Zakona statutom, odlukom skupštine ili odlukom nadzornog odbora, ako je nadzorni odbor na to ovlašćen statutom, mogu se pojedini ili svi izvršni direktori ograničiti u zastupanju društva i supotpisom prokuriste.

Pravne posledice nedostatka supotpisa

Zakon o privrednim društvima ne uređuje pravne posledice (sankcije) zbog nedostatka supotpisa. U članu 33. stav 3. Zakona predviđeno je samo to da se ograničenja ovlašćenja zastupnika u vidu supotpisa (kao i zajedničkog zastupanja) mogu isticati prema trećim licima ako su registrovana. Dakle, moguća pravna posledica se vezuje za isticanje ovog nedostatka.

Odgovor o pravnim posledicama davanja izjave volje od strane zastupnika, bez supotpisa iako je supotpis bio obavezan, zavisi od shvatanja prirode supotpisa.

Ako se supotpis shvati kao zastupanje, odnosno ako je supotpisnik takođe zastupnik, onda pravne posledice nedostatka supotpisa nastupaju primenom opštih propisa o zastupanju od strane neovlašćenog lica.

Situacija davanja izjave volje od strane zastupnika, bez supotpisa koji predstavlja takođe izjavu volje zastupnika, mora se tumačiti kao zastupanje od strane neovlašćenog lica.

Član 88. Zakona o obligacionim odnosima uređuje pravne posledice ovakvog zastupanja. Odredbe ovog člana odnose se na ugovore, ali su primenljive i na druge pravne poslove. Međutim, odredbe člana 88. Zakona o obligacionim odnosima ne mogu se primeniti i na institute koji ne spadaju u pravne poslove. Praktično, izuzimaju se samo situacije odlučivanja u vezi sa vođenjem poslova. Ograničenje ovlašćenja zastupanja direktora supotpisom ne podrazumeva i ograničenje ovlašćenja vođenja poslova supotpisom, a to po prirodi odnosa nije ni moguće.

Prema odredbama člana 88. Zakona o obligacionim odnosima ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtevati od neovlašćeno zastupanog da se u primerenom roku izjasni da li ugovor odobrava. Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen. U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.

Ova pravila koja važe za ugovore, važe i za druge pravne poslove, ali ne i za odluke.

U odnosu na akte kojima se privredno društvo obraća sudu ili drugom državnom organu treba smatrati da je akt neuredan i postupiti u skladu sa pravilima odgovarajućeg postupka koja važe za neuredne akte (osim ako je pravilima tog postupka predviđeno drugačije).

Međutim, ako se supotpis shvati kao odobrenje, a ne zastupanje od strane supotpisnika, onda treba primeniti druge norme koje rešavaju ovu situaciju. Član 55. Zakona o obligacionim odnosima uređuje situaciju kada je aktom pravog lica predviđeno da njegov zastupnik može da zaključi ugovor samo uz saglasnost nekog organa tog pravnog lica, pod uslovom da je takvo ograničenje registrovano.

Ako saglasnost nije data smatra se da ugovor nije ni zaključen.

To znači da je pravna posledica identična onoj koju predviđa član 88. Zakona o obligacionim odnosima u situacijama kada je ugovor zaključilo neovlašćeno lice.

Prema odredbama člana 55. Zakona o obligacionim odnosima kad je opštim aktom pravnog lica određeno i u registar upisano da njegov zastupnik može zaključiti određeni ugovor samo uz saglasnost nekog organa, saglasnost se može dati prethodno, istovremeno ili naknadno, ako šta drugo nije upisano u registar.

Druga strana ima pravo da pozove pravno lice da se njegov ovlašćeni organ u primerenom roku izjasni da li daje saglasnost, pa ako to ovaj ne učini, smatraće se da saglasnost nije data.

Naknadna saglasnost ima povratno dejstvo, ako drukčije nije ugovoreno.

Ako saglasnost nije data, smatra se da ugovor nije ni zaključen. Kad se prema odredbama ovog člana smatra da ugovor nije zaključen, savesna strana može zahtevati od pravnog lica pravičnu naknadu. Prethodno navedena pravila primenjuju se i u slučaju kad je opštim aktom pravnog lica određeno da zastupnik može zaključiti neki ugovor samo zajedno s određenim organom tog pravnog lica.

Saznajte više:
Postupak posredovanja u rešavanju sporova »
Nevažnost ugovora »

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *